Kada neko kaže „programer“, mnogi odmah zamisle osobu koja noću sedi za računarom, pije kafu i u pauzama igra Minecraft, Counter-Strike, League of Legends ili neku drugu igru.

Ali da li je to stvarno tako?

Ne. Programiranje i igranje igrica imaju dodirnih tačaka, ali jedno ne podrazumeva drugo.


Programer ne mora da bude gejmer


Programiranje je posao i veština. Igranje igrica je hobi.


Neko može da obožava programiranje, a da ga igrice uopšte ne zanimaju. Isto tako, neko može da provodi mnogo vremena igrajući igrice, a da nikada nije napisao nijednu liniju koda.

Programeri rade u veoma različitim oblastima: prave web sajtove, mobilne aplikacije, bankarske sisteme, softver za automobile, medicinske uređaje, veštačku inteligenciju, poslovne programe — i naravno, video-igre.


Zato je pogrešno programera automatski povezivati sa gamingom.


Zašto onda mnogo programera ipak voli igrice?


Postoji određena sličnost u načinu razmišljanja.


U mnogim igrama igrač mora da:

- rešava problem,

- pronađe najbolju strategiju,

- razume pravila sistema,

- eksperimentiše,

- pogreši i pokuša ponovo.


Programiranje često funkcioniše veoma slično.


Kada kod ne radi, programer pokušava da otkrije zašto ne radi, promeni nešto i ponovo testira rezultat.

Zato nije čudno što nekim ljudima prijaju i programiranje i igrice.

Ali to nije pravilo.


Da li igranje igrica može da pomogne budućem programeru?


Ponekad može.


Određene igre razvijaju logičko razmišljanje, planiranje, snalaženje u sistemima i rešavanje problema.

Minecraft je dobar primer. Igrači mogu da grade kompleksne sisteme pomoću Redstone-a, a kasnije mogu da pređu i na modove, Java programiranje ili Minecraft scripting.


Strategije mogu da razvijaju planiranje i upravljanje resursima, dok neke puzzle igre zahtevaju veoma slično razmišljanje kao programerski zadaci.

Ali postoji važna razlika:

igranje igrice nije isto što i učenje programiranja.


Slika 1


A programeri koji prave igrice?


Tu je situacija malo drugačija.


Ako neko želi da se bavi game developmentom, korisno je da dobro poznaje igre.


Ne zato što mora da bude najbolji igrač, već zato što treba da razume:

- šta igru čini zanimljivom,

- kako funkcioniše kontrola,

- kako igrač dobija povratnu informaciju,

- šta je dobar level design,

- zbog čega neka mehanika funkcioniše, a druga ne.


Ali čak ni profesionalni game developer ne mora da provodi svako veče igrajući igrice.

Nekome je igra posao, pa nakon osam sati rada možda želi upravo da se odmori — bez računara.


Još jedan stereotip: „Ako volim igrice, treba da budem programer“


Ni to nije nužno tačno.


Industrija video-igara ne zapošljava samo programere.


U razvoju jedne igre rade i:

- 3D artisti,

- animatori,

- UI/UX dizajneri,

- level dizajneri,

- sound dizajneri,

- scenaristi,

- QA testeri,

- producenti,

- marketing timovi.


Možda nekoga fascinira izgled igre, ali ga kodiranje uopšte ne zanima. Za tu osobu 3D modelovanje ili dizajn može biti mnogo bolji izbor.


Šta je onda zajedničko dobrim programerima?


Verovatno ne broj odigranih igrica.

Mnogo važnije osobine su:

radoznalost, strpljenje i želja da se problem razume.


Dobar programer će često postaviti pitanje:

„Zašto ovo radi baš ovako?“

A zatim će pokušati da pronađe odgovor.


Možda baš zato programiranje nekada podseća na igru.

Postoji problem. Postoje pravila. Pokušavaš jedno rešenje. Ne radi. Pokušavaš drugo.

I onda, posle pola sata traženja greške, promeniš jedan karakter u kodu — i sve proradi.

Za programera je to ponekad bolji osećaj nego prelazak najtežeg nivoa u igrici.


Dakle — da li svaki programer voli igrice?


Ne.

Neki ih obožavaju. Neki ih igraju povremeno. Neki ih uopšte ne igraju.

I to nema mnogo veze sa tim koliko je neko dobar programer.

Ako želiš da uđeš u svet programiranja, ne moraš da budeš gejmer.

Dovoljno je da voliš da praviš stvari, rešavaš probleme i stalno otkrivaš kako nešto funkcioniše.

A ako uz to voliš i igrice — možda jednog dana nećeš samo igrati neku novu igru.

Možda ćeš učestvovati u njenom stvaranju.